Dobrobit pasa pomagača − priča iz njihove perspektive

Znamo za brojne pozitivne učinke koje psi pomagači mogu imati na različite vrste korisnika. Međutim, jesmo li se ikad zapitali kako uloga pasa pomagača izgleda iz njihove perspektive? Što znamo o tome kako sudjelovanje u radu s korisnicima utječe na njihovo mentalno, ali i fizičko zdravlje? I trebamo li znati i brinuti se o njima više nego što to činimo ovog trenutka?

Što je dobrobit životinja?

U svakodnevnom se govoru dobrobit životinja često izjednačava s pravima životinja, no zapravo je riječ o dvama različitim pojmovima. Iako se s vremenom mijenjala, danas općeprihvaćena definicija dobrobiti životinja podrazumijeva brigu o tijelu i umu, odnosno fizičkom, ali i mentalnom zdravlju životinje, kao i o tome da životinja ima mogućnost iskazivati ponašanje tipično za svoju vrstu (Hewson, 2006.). Kada govorimo o narušenoj dobrobiti životinje, tada podrazumijevamo da ona pati zbog jednog ili više čimbenika koji mogu uključivati: fizičku bol, strah, tjeskobu, frustraciju, nedovoljnu stimuliranost (dosadu) ili bilo koji drugi neugodan subjektivan doživljaj (McMillan, ur., 2005.). Razumijevanje ponašanja tipičnoga za vrstu (etologije), ali i saznanja o spoznajnim (kognitivnim) mogućnostima životinje te o načinima iskazivanja emocionalnog stanja važni su za brigu o dobrobiti životinja. Procjena dobrobiti određene jedinke najčešće se temelji na ponašajnim (bihevioralnim) i fiziološkim parametrima, primjerice na razini kortizola („hormona stresa”).

Dobrobit pasa pomagača − brinemo li se dovoljno?

Kada govorimo o psima pomagačima, vrlo često u javnosti imamo prilike slušati o dobrobitima koje korisnici imaju od njih − bilo da im je pas dodijeljen ili su oni uključeni u neki od programa intervencije potpomognute psima pomagačima (animal assisted intervention). Stručnjaci u praksi primjećuju, a i znanstvena istraživanja potvrđuju, da se korisnicima uključenima u neki od programa sa psima pomagačima snižava krvni tlak, puls te osobni doživljaj bola. Također se korisnicima ublažavaju simptomi tjeskobe i depresije te im se povećavaju dnevne aktivnosti i samopouzdanje. Tijekom terapije potpomognute psima pomagačima (animal assisted therapy) oni potiču korisnika na sudjelovanje u raznim terapijskim aktivnostima, čime doprinose izlječenju ili barem poboljšanju stanja osobe (Selaković, 2017.).

Međutim, što znamo o tome kakav utjecaj na pse pomagače ima sudjelovanje u takvim aktivnostima? Što psi pomagači proživljavaju tijekom rada, primjerice s djecom s teškoćama? Jesu li lišeni neugodnih doživljaja, a ako nisu, kako oni dugoročno utječu na njihovo mentalno i fizičko zdravlje? I, u konačnici, je li svijest, a potom i briga, o dobrobiti pasa pomagača dovoljno zastupljena ili ju prihvaćamo „zdravo za gotovo” oslanjajući se na povezanost čovjeka i psa izgrađenu tijekom dugog suživota i, prema nekim autorima, zajedničke koevolucije (Miklosi, 2007.)?

Odgovor na posljednje pitanje možda možemo saznati uvidom u teme stručnih konferencija o uključivanju pasa pomagača u rad s korisnicima koje su održane u Hrvatskoj tijekom posljednjih triju ili četiriju godina. Od 28 ukupno prijavljenih tema na dvjema konferencijama − „Međunarodna pet therapy konferencija” (2013.) i „Psi pomagači u rehabilitaciji djece i odraslih” (2016.) − samo se dvije teme odnose na dobrobit pasa pomagača.

U Hrvatskoj su objavljena i dva stručna priručnika: „Terapijski psi u Hrvatskoj” (Katalenić, 2013.) i „Pas pomagač − od osmijeha do uspjeha” (Devčić, 2016.). No nijedan od njih ne sadržava poglavlje koje bi posebno obradilo temu dobrobiti pasa pomagača. Međutim, u prvom spomenutom priručniku autorica navodi da je potrebno voditi brigu o prehrani psa i dostupnosti vode te da je potrebno moći prepoznati znakove stresa i psu omogućiti odmor, ali i da pas ne smije imati zateznu ogrlicu („davilicu”) tijekom rada (no znači li to da je tijekom školovanja „davilica” dopuštena?), što svakako jesu napomene čiji je cilj osiguravanje dobrobiti psa.

Iz ovog je kratkog osvrta vidljiv nerazmjer u zastupljenosti tema koje se tiču dobrobiti koje korisnik ima od intervencija potpomognutih psima pomagačima i tema koje govore o tome kakav utjecaj takve aktivnosti imaju na pse.

Ako se osvrnemo na međunarodne standarde u školovanju pasa pomagača i njihovu uključivanju u aktivnosti s korisnicima, također ćemo naići na razlike u zastupljenosti brige o njihovoj dobrobiti.

Organizacija Animal Assisted Intervention International (AAII) na svojim je službenim internetskim stranicama objavila dokument pod nazivom Standards for Health and Welfare of Dogs Working in a Range of Interventions, u kojem se detaljno opisuje minimum zahtjeva koji se odnose na brigu o dobrobiti pasa uključenih u terapijske, odgojno-obrazovne i druge aktivnosti.

Imamo i primjer organizacije Assistant Dog International (ADI), koja u dokumentu ADI Minimum Standards and Ethics ni na jednome mjestu ne spominje riječ dobrobit (engl. welfare), ali u jednom od poglavlja navodi da pas treba biti školovan humanim metodama školovanja koje osiguravaju fizičku i emocionalnu sigurnost psa. Osim što je izraz „humane metode školovanja” podložan slobodnom tumačenju, ovdje nedostaju propisani postupci koji bi imali za svrhu osigurati fizičku i emocionalnu sigurnost psa.

Čimbenici koji utječu na dobrobit pasa pomagača

Poprilično je zahtjevno ustanoviti kako uključivanje pasa u rad s korisnicima utječe na njihovu dobrobit jer je riječ o velikim razlikama u načinu školovanja pasa pomagača, u broju i dobi korisnika koji sudjeluju u intervencijama potpomognutima psima pomagačima, odnosno u oblicima rada i mjestima (ustanovama) gdje se takvi programi provode.

Dosad je objavljeno više znanstvenih istraživanja na temu dobrobiti pasa pomagača, i to s različitim (a katkad i proturječnim) zaključcima, što samo upućuje na kompleksnost ove teme (Glenk, 2017.).

Primjerice, uspoređujući razinu hormona kortizola (indikatora stresa) u danima kad pas sudjeluje u radu s korisnicima u odnosu na dane odmora (kad ne sudjeluje u radu) nailazimo na istraživanja čiji rezultati pokazuju da je razina kortizola veća u danima kad pas sudjeluje u radu s korisnicima (Haubenhofer, 2006.; Haubenhofer, 2007.; King, 2011.). S druge strane, rezultati nekih istraživanja pokazuju da nema znatnije razlike u razini kortizola u danima kad psi rade i kad se odmaraju (Glenk et al.,2013.,2014.; Ng et al., 2014.). Ovakvi rezultati idu u prilog tezi da je u kontekstu dobrobiti pasa pomagača zapravo vrlo važan način na koji se oni uključuju u rad s korisnicima.

Jedan je od osnovnih čimbenika koji utječu na dobrobit pasa pomagača svakako i sloboda izbora, odnosno mogućnost izbjegavanja ili izlaska iz neugodnih situacija. Sloboda izbora podrazumijeva da pas pomagač ima mogućnost odabrati želi li sudjelovati u nekoj aktivnosti s korisnikom ili ne želi, mogućnost odbiti „poslušati” zahtjev korisnika ili voditelja, ali i mogućnost odabira mjesta za odmor te mogućnost slobodnoga kretanja po prostoru u kojem se provodi aktivnost. Da je ovo važno u kontekstu dobrobiti pasa pomagača, pokazuje i istraživanje u kojem je manja razina kortizola izmjerena kod onih pasa koji su tijekom rada s korisnicima bili bez uzice i mogli su se slobodno kretati, u odnosu na one pse koji su bili na uzici (Glenk et al., 2013.).

Mogućnost slobodnog izbora tijekom rada jedan je od temeljnih čimbenika koji utječu na dobrobit pasa pomagača.

 

Fizička interakcija između korisnika i psa pomagača važan je segment zajedničkih aktivnosti. Pritom često zaboravljamo da subjektivni doživljaji koji proizlaze iz fizičke interakcije mogu biti različiti kod ljudi i pasa. Grljenje i maženje psa omiljena je aktivnost djece uključene u intervencije potpomognute psima pomagačima, no maženje psa po glavi, njušci, šapi i repu, kao i fizičko sputavanje psa, za posljedicu ima iskazivanje gesti, odnosno ponašanja kojima pas upozorava na osjećaj nelagode, a posebice su izražena u situacijama kad fizički kontakt sa psom ostvaruje njemu nepoznata osoba (Kuhne et al., 2012.).

Način na koji korisnici i osoblje ustanova stupa u kontakt sa psom ima utjecaj na njegovu dobrobit i razinu stresa tijekom rada. Iako ljudi grljenjem iskazuju bliskost, pas kojeg nepoznata osoba grli najvjerojatnije će osjećati nelagodu.

 

Okolina u kojoj pas pomagač radi znatno utječe na njegovu dobrobit. Psi pomagači koji odlaze u ustanove stalno se susreću s nepoznatim osobama koje vrlo često nemaju znanje kako na pravilan način ostvariti interakciju sa psom. Osim toga, mijenjanje radne okoline nosi i druge rizike vezane uz dobrobit psa, primjerice rad u prostoriji neprimjerene veličine, neadekvatne vrste podloge ili previsoke temperature, ali i ometanje psa za vrijeme rada ili odmora od osoblja ustanove.

Za pse pomagače koji rade u samo jednoj ustanovi opisani su rizici smanjeni, no pojavljuju se neki drugi: predugo vrijeme rada i prekratke stanke između rada s pojedinim korisnicima, odnosno nemogućnost odmora.

Primjena saznanja o dobrobiti u praktičnom radu

Na spomenutim je primjerima vidljivo da znanstvena istraživanja još uvijek ne daju jasnu sliku o tome kakav dugoročan učinak na mentalno i fizičko zdravlje pasa ima njihovo uključivanje u rad s korisnicima. Međutim, to nas ne bi trebalo spriječiti ili opravdati da trenutačne znanstvene spoznaje ne primjenjujemo u praktičnom radu pasa pomagača, uključujući njihov odabir, način školovanja i uključivanje u rad s korisnicima.

Kao član Stručnog povjerenstva udruge „Psi pomagači” mogu navesti neke primjere brige o dobrobiti naših pasa pomagača. Svakako bih volio istaknuti da su osnivači udruge već na početku kao jedan od ciljeva postavili i podizanje svijesti o važnosti dobrobiti pasa pomagača. Dobrobiti korisnika i dobrobiti pasa pomagača u našoj su udruzi izjednačene, a na tim temeljima gradimo i primjer dobre prakse. Pas pomagač nije alat za postizanje cilja, nego terapeutov, odnosno voditeljev, suradnik u radu s korisnikom.

Niti u jednom trenutku pas pomagač ne bi trebao biti potpuno okružen korisnicima. U situaciji sa fotografije, pas pomagač ima osiguran izlaz iz situacije sa svoje lijeve i desne strane.

 

Procjenom osobnosti pasa kandidata za pse pomagače odabiremo samo one jedinke koje svojim karakternim osobinama pokazuju sposobnosti za uključivanje u rad s korisnicima, to jest visokom razinom društvenosti i suradljivosti, sposobnošću brze prilagodbe, visokim pragom na neugodu, bol i frustraciju te izostankom posesivnosti. Osim karakternih osobina, važno je i zdravstveno stanja psa kandidata. Prisutnost kroničnih bolesti, posebice bolesti lokomotornog sustava, smatramo preprekom za uključivanje u program školovanja pasa i kasniji rad s korisnicima.

Procjena osobnosti pasa pomagača. Bez obzira na pasminsku pripadnost u radu s korisnicima mogu sudjelovati samo oni psi koji imaju određene karakterne osobine i ne pate od kroničnih oboljenja. Ovo je jednako važno za sigurnost korisnika, kao i za dobrobit pasa pomgača.

 

Tijekom edukacije voditelja posebna se pozornost posvećuje temama koje uključuju ponašanje pasa, prepoznavanje znakova stresa i nelagode kod pasa te osnaživanje voditeljevih promatračkih vještina s ciljem da usvojena teorijska znanja može adekvatno primijeniti u praktičnom rad sa psom i korisnikom.

S obzirom na to da naši voditelji i njihovi psi odlaze u razne ustanove, prije njihova odlaska s odgovornim osobama ustanove dogovaramo uvjete koje je potrebno osigurati da bi se aktivnosti mogle provoditi na učinkovit i siguran način i za korisnike i za pse. To podrazumijeva definiranje broja i dob korisnika, informacije o specifičnostima korisnika (posebice onda kada je riječ o djeci s teškoćama ili poremećajima u ponašanju), potom adekvatna veličina, opremljenost i temperatura prostorije u kojoj će se provoditi aktivnost, a i informiramo osoblje ustanove o tome kako da se ponašaju prema psu pomagaču prije, za vrijeme i nakon provođenja aktivnosti.

Kad je riječ o psima pomagačima s manje iskustva u radu, s ustanovom dogovaramo dolazak, pa i više njih, i prije dana provođenja aktivnosti, a s ciljem da pas dobije priliku upoznati prostor i osoblje ustanove.

Obavijest djelatnicima ustanove koju posjećuje pas pomagač.

 

U aktivnostima s korisnicima naši psi sudjeluju slobodni te gotovo nikad nisu na uzici, čime im osiguravamo slobodu izbora i nesmetano kretanje. Kad je posrijedi rad u skupinama, korisnici mogu biti smješteni oko psa, no uvijek tako da čine polukrug (nikako ne zatvoren krug!), čime psu osiguravamo izlaz iz situacije i mogućnost udaljavanja od korisnika ako za tim osjeti potrebu. Također, u fizičku interakciju sa psom pomagačem korisnici ulaze pojedinačno ili u paru, no nikad ne u skupini.

Tijekom školovanja pasa koristimo se metodama koje uključuju pozitivno potkrjepljivanje. Ne koristimo se fizičkim kažnjavanjem („korekcijama”) i ne upotrebljavamo opremu koje uzrokuje bol i nelagodu (primjerice zatezne ogrlice). U konačnici, udruga „Psi pomagači” članica je međunarodne krovne organizacije Animal Assisted Intervention International, čime smo na sebe preuzeli obavezu pridržavati se standarda koji uključuju i brigu o dobrobiti pasa koje uključujemo u rad s korisnicima.

Autor: Igor Gaćeša
savjetnik za ponašanje pasa

0