Potpomognuta ljubav

Osjećati se voljeno jedna je od najvažnijih ljudskih potreba, a vrlo često tu potrebu zadovoljavaju psi u ulozi kućnih ljubimaca. Ljudi psa kao izvor ljubavi shvaćaju više-manje zdravo za gotovo, u smislu da je sasvim prirodno da nam pas pruža takozvanu bezuvjetnu ljubav. U znanstvenim krugovima sve se više istraživanja usmjerava na objašnjavanje upravo tog učinka, da se osoba u interakciji sa psom osjeća voljeno, prihvaćeno i opušteno.

Utjecaj koji pas ima na ljude od neprocjenjive je vrijednosti u intervenciji potpomognutoj psima pomagačima. U Hrvatskoj se terapija potpomognuta psima pomagačima uglavnom provodi s djecom s teškoćama u razvoju, no moguće ju je provoditi sa širokim spektrom korisnika. Udruga Psi pomagači članica je krovne međunarodne organizacije Animal Assisted Intervention International (AAII), te je kao njihova članica usuglašena sa svjetskim standardima i klasifikacijom. Prema definiciji AAII terapija potpomognuta psima pomagačima (AAT – Animal Assisted Therapy) cilju je orijentirana intervencija osmišljena kako bi poticala poboljšanja u fizičkom, društvenom, emocionalnom i kognitivnom funkcioniranju osobe, a čiji su sastavni dio posebno školovan voditelj i pas pomagač. Terapiju potpomognutu psima pomagačima provodi stručna osoba specijaliziranog znanja u okviru svoje struke (AAII, 2017.). Terapija potpomognuta psima pomagačima uvodi se u već dogovorenu terapiju, a u njoj pas pomaže korisniku da ostvari unaprijed određene zahtjevne ciljeve koje je terapeut postavio ili olakšava postizanje rezultata koji se mogu postići uključivanjem psa pomagača (Nimer&Lundahl, 2007.; Friedmann&Thomas, 1995.). Bitno je naglasiti kako se pas pomagač uključuje u rad stručne osobe, odnosno u terapijski rad, kao dodatak toj terapiji, a ne umjesto nje.

Prvi zapisi o uključivanju pasa datiraju još iz vremena Florence Nightingale (1880.), gdje ona spominje pozitivan terapijski učinak životinja na ljude u Notes on Nursing (1880). Od toga vremena postoje mnogi zapisi u kojima se spominju životinje, a posebno psi, s obzirom na svoj pozitivni utjecaj na emocionalno i socijalno razvojno područje, ali i ljudski razvoj općenito (O’Haire 2010.). Do sada se terapija potpomognuta psima pomagačima izvodila u kombinaciji s fizioterapijom, logoterapijom, radnom terapijom i općenito u raznim terapijskim situacijama (Nimer&Lundahl, 2007.).

Gotova sva istraživanja potvrđuju hipotezu da intervencija potpomognuta psima pomagačima ima pozitivan učinak na korisnike. No glavno pitanje više nije imaju li psi utjecaj na čovjeka već zbog čega imaju taj učinak. Zbog čega će dijete s govornim teškoćama radije pričati psu nego logopedu, djevojka s poremećajem u ponašanju biti nježnija i strpljivija prema psu nego vršnjacima, starija osoba s demencijom često jedino svog psa prepoznati i komunicirati s njim? Fokus istraživanja postaje odgovor na pitanje zbog čega psi imaju takav duboki utjecaj na ljude da ih čak nazivamo svojim najboljim prijateljima. Prevedeno na znanstveni jezik to pitanje glasi: „Koje biološke mehanizme psi aktiviraju kod ljudi uslijed kojih dolazi do znatne promjene u ponašanju i fiziologiji?“ Dosadašnja istraživanja suzila su područje interesa na hormon oksitocin. Oksitocin je otkriven 1902. kao hormon hipofize koji potiče kontrakcije mišića maternice za vrijeme porođaja. Bilo je potrebno gotovo pedeset godina kako bi znanstvenici otkrili da također potiče spazam koji oslobađa mlijeko iz dojke. Tek se 1970-ih počelo više istraživati i otkrivati o oksitocinu. Velik preokret u otkrivanju njegovih funkcija učinila je Kerstin Uvans-Moberg, koje je prva otkrila da oksitocin utječe i na promjene osobnosti kod majka dojilja (Uvans-Moberg 2003.). Istraživanja na životinjama također pokazuju kako oksitocin ima mnogo više funkcija osim poticanja laktacije pri dojenju i kontrakcija za vrijeme poroda. Potpuna funkcija oksitocina još nije poznata, no povezuje se sa sve više funkcija na području ponašanja i emocija, što je osobito važno za područje intervencije potpomognute psima pomagačima. Smireno, društveno ponašanje i osjećaj povjerenja se prema istraživanju Carter 1995. povećavaju s višom razinom oksitocina.

Znatan napredak na znanstvenom nivou za područje intervencija potpomognutim psima pomagačima postignut je 2003. kad su dvojica znanstvenika iz Južne Afrike, Jahonnes Odendaal i Roy Meintjes, proveli istraživanje u kojem su mjerili krvni tlak i biokemiju krvi kod osamnaest osoba i pasa prije, za vrijeme i nakon njihove opuštene interakcije. Njihovi rezultati pokazuju da je koncentracija beta-endorfina, oksitocina, prolaktina, beta-feniletilamina i dopamina nakon pozitivne međuvrsne interakcije povećana u obje vrste, dok je kortizol smanjen samo kod ljudi. Ako su fiziološke reakcije obostrane, pretpostavka je da će onda i psi imati iste psihičke dobrobiti od neurofizioloških promjena kao i ljudi.

Ovakva istraživanja pridonose boljem razumijevanju ljudsko-životinjskih odnosa (Odendaal&Meintjes 2003). Ako znamo da se razina oksitocina i kod ljudi i kod pasa udvostruči kad su u međusobnoj interakciji, možemo zaključiti da su psi jedni od glavnih pokretača proizvodnje oksitocina kod ljudi. Uz poznate činjenice da oksitocin utječe na smanjenje krvnog tlaka i kortizola (Odendaal J.S.J. 2000.) te novija istraživanja koja pokazuju kako ima velik utjecaj na naše ponašanje, jer smo zbog njega mirniji, društveniji i iskazujemo veće povjerenje, možemo reći da smo zagrebli po površini odgovora na pitanje zbog čega psi imaju toliki utjecaj na nas. Činjenice, uvidi i objašnjenje utjecaja pasa koja dobivamo iz sve brojnijih znanstvena istraživanja nama u udruzi Psi pomagači od neprocjenjive su važnosti budući da vjerujemo kako psi nisu igračke, alat ili sredstvo za postizanje cilja. Vjerujemo da sa psima, ako im damo slobodu izbora i oni izaberu raditi s nama, možemo potaknuti dijete, bez obzira na teškoću, bolest ili poremećaj, da se razvije u najbolju inačicu sebe.

Stara narodna kaže da je pas čovjekov najbolji prijatelj, a i kad uzmemo u obzir sve gore navedene spoznaje, možda je ipak najvažnija činjenica da se mi uz njih jednostavno osjećamo voljeno.

Tea Selaković, prof. reh.

0