Terapijski pas ili pas terapeut?

Pas kao kućni ljubimac ima posebno mjesto u svakoj obitelji. Najčešće ga obitelj doživljava kao ravnopravnog člana i posvećuje mu puno pažnje i ljubavi. Ono što vlasnici pasa dobiju od njega, kao što sami znaju reći, jest neizmjerna ljubav i odanost. Vrlo često vlasnici govore i o terapijskom učinku pasa u njihovim životima. Veseliji su, život im ima smisla, pomažu im u održavanju zdravstvenog stanja zbog redovitih šetnji i slično. Sve je to i istina, te ima znanstvenih istraživanja koje potvrđuju veliku većinu onoga što ljudi osjećaju i doživljavaju u suživotu sa svojim kućnim ljubimcem. Najčešće je to pozitivni utjecaj na visoki krvni tlak i puls (Anderson, Reid & Jennings, 1992.; Friedmannetal., 1980.; Cox, 1993.), poboljšanja u kardiovaskularnom sustavu (Cox, 1993.; Friedmannetal., 1980.), snižavanje razine hormona stresa (Cole, &Gawlinski, 2000), smanjenje anksioznosti  (Barker&Dawson, 1998; Draperetal., 1990; Hansen, Messinger, Baun, &Megel, 1999; Hookeretal, 2002.; Miller etal., 2003.; Staatsetal., 1999.), ublažavanje depresije (Walsh &Mertin, 1994.), podizanje samopouzdanja (Walsh &Mertin, 1994.) i povećanje dnevnih aktivnosti i skrbi o sebi (Campbell-Begg, 2000.), čime se povećava i fiziološka i psihička dobrobit osobe.

Ono što možemo kolokvijalno u privatnim razgovorima zvati terapijom i terapijskim učinkom pasa nikako ne možemo prenijeti na javnu i profesionalnu razinu.

Terapija (starogrčki θεραπεία therapeia, služba bolesniku, njega bolesnika) jest postupak kojim se ublažavaju ili otklanjaju simptomi bolesti ili ozljede i uspostavlja se prethodno narušeno, normalno stanja zdravlja. Prema oksfordskom rječniku terapija je postupak kojim se umanjuje ili liječi poremećaj (treatment intended to relieve or heal a disorder), dok je terapeut osoba osposobljena za određenu vrstu terapije (a person skilled in a particular kind of therapy).

Na temelju tih definicija možemo zaključiti kako terapija uključuje osobnu, profesionalnu, etičku i moralnu odgovornost, pa se postavlja pitanje: ako pas provodi terapiju, na koji način može biti odgovoran za sve komponente uključene u proces terapije? Može li pas i želi li uopće tu vrstu odgovornosti?  Nikako ne treba umanjiti ili zanemariti utjecaj pasa u terapiji. Pas, kao i terapeut, može ostvariti odnos s čovjekom, ima emocije koje pokazuje, može prepoznati emocionalno stanje čovjeka. Korisnik psa, kao i terapeuta, prihvaća kao neku vrstu podrške. Tijekom terapijskih tretmana pas utječe na korisnikovo psihičko i fizičko stanje, no on to čini spontano, dok terapeut to čini vrlo svjesno i orijentirano prema određenom cilju. Za odnos psa pomagača i klijenta manje je važna privrženost, a više povjerenje i osjećaj pripadanja (Chandler, 2005.). U terapeutskom kontekstu životinje pružaju korisniku osjećaj podrške, povjerenja i suosjećanja.

Pas primjerice može služiti kao most koji povezuje korisnika s okolinom (djecu s teškoćama, psihičke oboljele osobe, osobe s drugim teškoćama ili poremećajima) i tako omogućava osnaživanje korisnika ili brži oporavak. Poticanjem korisnika na sudjelovanje u raznim terapijskim, odgojnim ili obrazovnim aktivnostima pas doprinosi izlječenju ili barem poboljšanju stanja osobe. Zato ga zovemo psom pomagačem, jer on zaista pomaže u terapijskim procesima, u bržem i boljem postizanju terapijskih ciljeva. Međutim,  pas ne vrši procjenu korisnika, ne postavlja terapijske ciljeve, ne prati napredak, ne usmjerava aktivnosti k određenom cilju i ne obavlja čitav niz drugih postupaka koji su odgovornost terapeuta.

Istraživanja potvrđuju kako pas može prepoznati razna emocionalna stanja prisutna kod korisnika (Albuquerque, 2016.), a praksa brojnim primjerima potvrđuje kako pas pridonosi najrazličitijim terapijskim, obrazovnim i odgojnim procesima. Ono što pas ne može jest razumjeti sadržaj ljudskog ponašanja, shvatiti zbog čega se osoba osjeća i ponaša tako kako se osjeća i ponaša. On prepoznaje da je netko uznemiren i reagira na njegovo emocionalno stanje, no ne razumije zbog čega je osoba uznemirena.  Pas reagira i utječe na trenutačnu situaciju i stanje. Kad se promijeni situacija, pas mijenja svoje ponašanje. Terapeutu su važni sadržaj i pozadina procesa kako bi mogao utvrditi uzrok i ukloniti ga. Pas može korisnika smirivati kako bi mu olakšao stresne situacije, može korisnika motivirati u izvršavanju teških aktivnosti, može biti emocionalna veza između korisnika i terapeuta kako bi se brže stvorio odnos povjerenja, može potaknuti korisnika da pređe granice svoje sigurne zone jer u psu nalazi sigurni oslonac. To su samo neki primjeri kako pas pomagač uz terapeuta može unaprijediti život korisnika.

Promoviranje pasa kao čudotvornih napitaka koji u tren oka rješavaju sve ljudske probleme nanosi veliku štetu i samim psima. Roditelji djece s teškoćama i razne oboljele osobe uzimaju pse pod pretpostavkom da će sama prisutnost psa riješiti njihove teškoće. To je jako veliko očekivanje i pritisak na psa da učini nešto što ne razumije ili ima sposobnosti učiniti. Rezultat toga je da pas počne razvijati probleme u ponašanju zbog stresa, psa nakon nekoliko mjeseci napuštaju, premještaju ga u druge obitelji.

Mi smo društvena bića i skloni smo senzacionalnim naslovima u novinama kojima je cilj privući pozornost i zabaviti čitatelje. Tako sve češće možemo vidjeti naslove „Prohodao uz psa“, „Pas je izvrstan terapeut“, „Pas liječi dijete s autizmom“ i slično. No to jednostavno nije istina. Pas sam po sebi utječe na nas, ali to ne znači da ga možemo proglasiti terapeutom niti ono što on spontano radi terapijom.

Suživot ljudi i pasa ima dugu povijest, iz čega je evidentno da cijelo to vrijeme ljudi imaju različite koristi od toga suživota. Bilo da im je pas čuvar kuće u dvorištu, kućni ljubimac ili terapijski pas, on ima važnu ulogu u našem društvu.

Pas kao terapeut možda to ne može postići sam, no terapeut uz psa kao pomagača u svom poslu može znatno pridonijeti liječenju i rehabilitaciji korisnika.

Autor: Tea Selaković, prof.rehabilitator
Foto: Igor Gaćeša

0